Volontiranje s djecom: Prijateljstvo koje ne poznaje granice

Ovaj intervju nije samo prilika da Ivan ispriča svoju volontersku priču, već i da pokaže svima koji razmišljaju o volontiranju s djecom da ne moraju biti stručnjaci ni imati puno slobodnog vremena – dovoljna je samo jedna odluka da nekome promijeniš dan, ili čak život.

Ivanova priča nije samo priča o pomaganju – to je priča o prijateljstvu koje ne poznaje granice, povjerenju i malim trenucima koji život čine velikim.

Tko je Ivan?

Ivane, hvala ti što si s nama! Ivane, za početak, reci nam nešto više o sebi. Tko si, čime se baviš i kako si se odlučio na volontiranje?

Zovem se Ivan Kovačević, imam 35 godina i radim kao grafički dizajner u jednoj kreativnoj agenciji u Zagrebu. Oduvijek me zanimala umjetnost – volim fotografiju, glazbu, dizajn, a slobodno vrijeme najčešće provodim u prirodi, na biciklu ili planinareći.

Moj posao je kreativan i dinamičan, no unatoč tome, u jednom trenutku sam shvatio da mi nedostaje nešto dublje, nešto što nije povezano s mojom karijerom, već s unutarnjim ispunjenjem.

Odrastao sam u manjoj obitelji, uz roditelje koji su mi uvijek govorili da je važno pomagati drugima. Unatoč svemu, do prije godinu dana nisam ozbiljno razmišljao o volontiranju – ne zato što nisam želio, nego jednostavno nisam znao kako početi.

Jednog dana, sasvim slučajno, naišao sam na objavu Volonterskog centra Zagreb na Volonteki. Tražili su volontere za druženje s djecom s teškoćama u razvoju. Nešto u tom oglasu me zaintrigiralo, pa sam odlučio saznati više. Nisam imao nikakvo iskustvo rada s djecom, ali osjećao sam da bih mogao nekome uljepšati dane, pružiti podršku i prijateljstvo. Prijavio sam se, prošao edukaciju i tako je započela moja priča s Lukom – osmogošnjim dječakom vedrog duha, koji ide u drugi razred osnovne škole i u invalidskim kolicima je.

Od prvog susreta s njim, sve se promijenilo. Luka mi je pokazao da život nije ograničen tjelesnim sposobnostima, već ljubavlju, smijehom i malim trenucima sreće. Kroz volontiranje sam otkrio koliko jedna jednostavna odluka može značiti – ne samo osobi kojoj pomažeš, već i tebi samome.

Nisam odrastao u volonterskom svijetu, nisam netko tko je oduvijek bio aktivan u ovakvim inicijativama, ali sada vidim koliko volontiranje može obogatiti život. Ta mala odluka da se prijavim postala je nešto veliko – za mene, za Luku i, nadam se, za sve one koji će kroz moju priču možda pronaći inspiraciju da i sami naprave prvi korak.

Možeš li nam reći kako si se uopće došao do ideje da volontiraš?

Moje volontiranje počelo je u trenutku kad sam osjećao da mi nešto nedostaje. Imao sam stabilan posao, prijatelje, ali unutar mene je postojao osjećaj praznine. Želio sam napraviti nešto smisleno, nešto što nije vezano isključivo uz mene i moje ciljeve.

Jednog dana, na Facebooku naišao na platformu Volonteka gdje su objavljeni oglasi za volonterske angažmane. Među njima, jedan me posebno dirnuo – tražila se osoba za volontiranje s djecom i koja bi provela vrijeme s dječakom Lukom, učenikom drugog razreda s invaliditetom, koji je zbog svojih fizičkih ograničenja bio uskraćen za mnoge aktivnosti u kojima uživaju njegovi vršnjaci.

Pročitao sam oglas nekoliko puta. Odmah sam znao da želim pomoći, ali istovremeno su me preplavili strahovi – što ako nisam dovoljno dobar za ovo? Hoću li znati kako se ponašati? No, nešto u meni govorilo mi je da se moram prijaviti. I tako je sve počelo ne razmišljajući da ću postati volonter, nego isključivo da nekome pomognem, u ovom slučaju Luki.

Kako si se prijavio za volontiranje i što je bilo potrebno da postaneš volonter?

Nakon što sam pronašao oglas na Volonteki, odmah sam kontaktirao Volonterski centar Zagreb kako bih saznao više o postupku prijave. Ljubazno su mi objasnili cijelu proceduru i naglasili da volontiranje s ranjivim skupinama, posebno maloljetnicima, zahtijeva ispunjavanje određenih uvjeta.

Isprva mi se činilo da je puno administracije i papirologije, ali kada sam shvatio koliko je važno da djeca budu u sigurnim rukama, sve mi je imalo smisla. Ti su postupci nužni da bi se zaštitili oni kojima volontiranje najviše znači – djeca i ranjive skupine. Kad sam prošao sve korake, bio sam spreman upoznati Luku i započeti jedno od najvažnijih iskustava u svom životu.

4 koraka za postati volonter:

1. Ispunjavanje prijavnice i motivacijskog pisma u kojem sam trebao napisati zašto želim volontirati s djecom, što me motivira i kakva su moja očekivanja. Htjeli su vidjeti koliko sam svjestan odgovornosti koju preuzimam i imam li iskrenu želju posvetiti svoje vrijeme djetetu kojem je potrebna podrška.

2. Potvrda o nekažnjavanju – zakonski obvezan dokument za rad s maloljetnicima.

3. Inicijalni razgovor s koordinatorom volontiranja, koji je bio vrlo ugodan i opušten, ali usmjeren na važne stvari – pitali su me o mom iskustvu s djecom, mojim vještinama, ali i o tome kako bih reagirao u određenim situacijama. Željeli su se uvjeriti da sam spreman i da razumijem izazove koji dolaze s ovakvim volontiranjem.

4. Izvadak iz kaznene evidencije (Obrazac 3a – Posebno uvjerenje za fizičku osobu) koji sam morao zatražiti od Ministarstva pravosuđa. Volonterski centar mi je dao jasne upute kako ga ishoditi, a cijeli proces je bio besplatan. Uz sve to, osigurali su mi i stručni nadzor i podršku, što mi je dodatno pomoglo da se osjećam sigurno u svojoj ulozi volontera.

Jesi li prošao neku edukaciju prije nego što si počeo volontirati?

Da, edukacija je bila obvezna i moram priznati da mi je jako pomogla. Volonterski centar Zagreb organizirao je radionicu na kojoj su nas upoznali s osnovamavolontiranja s djecom s invaliditetom. Učili smo o komunikaciji, emocionalnoj podršci i o tome kako poticati neovisnost djeteta, umjesto da mu radimo stvari umjesto njega.

Posebno mi je ostao u sjećanju dio edukacije koji je govorio o važnosti aktivnog slušanja – kako je važno ne donositi pretpostavke o djetetu, već ga pustiti da samo izrazi svoje potrebe. Također, učili smo o inkluziji – kako poticati djecu s invaliditetom da sudjeluju u aktivnostima s vršnjacima i kako im pružiti emocionalnu podršku.

Na kraju edukacije, osjećao sam se puno spremnije za volontiranje s djecom. I dalje sam imao tremu, ali znao sam da nisam prepušten sam sebi i da imam podršku ako naiđem na izazove.

Kakav je bio prvi susret s Lukom?

Sjećam se tog dana kao da je jučer bio. Došao sam u njegov dom pomalo nervozan, pitajući se kako će me prihvatiti. Kad su se vrata otvorila, ugledao sam ga – dječaka s ogromnim smeđim očima i nestašnim osmijehom.

“Jesi li ti moj novi prijatelj?” – upitao me.

U tom trenutku svi moji strahovi su nestali. Sjeo sam kraj njega i počeli smo pričati o stvarima koje voli. Obožavao je dinosauruse, stripove i crtiće. Njegova energija bila je zarazna, iako su mu pokreti bili ograničeni.

Taj prvi dan već smo igrali društvene igre i smijali se. Nisam mogao vjerovati koliko malo treba da nekome uljepšaš dan – samo malo vremena i pažnje.

Možeš li podijeliti neki poseban trenutak koji te najviše dirnuo?

Jednog dana, dok smo sjedili u parku, Luka me upitao: “Ivane, misliš li da bih ikada mogao hodati?”

Nisam znao što reći. Znao sam da njegovo stanje nije lako promijeniti, ali nisam htio da se osjeća ograničenim.

Rekao sam mu: “Možda ne hodaš kao drugi, ali znaš što? Ti letiš. Tvoj osmijeh, tvoja volja, tvoj duh – to je veće od bilo kojeg koraka koji bi mogao napraviti.”

Tada se nasmijao i rekao: “Onda sam ja superjunak!” Taj trenutak promijenio je moj pogled na život – shvatio sam koliko često uzimamo stvari zdravo za gotovo.

Kako je volontiranje utjecalo na tebe osobno?

Volontiranje s djecom, u ovom slučaju s Lukom, potpuno je promijenilo moj pogled na život. Prije nego što sam se uključio, bio sam tipičan mladi profesionalac – fokusiran na posao, ambicije, karijeru. Svakodnevne brige i stresovi činili su mi se kao ogromni problemi, a vrijeme mi je uvijek nedostajalo. No, kroz volontiranje sam shvatio koliko zapravo imam i koliko često uzimamo stvari zdravo za gotovo.

Najveća promjena koju sam doživio bila je unutarnja. Postao sam otvoreniji, sigurniji u sebe i puno svjesniji svijeta oko sebe. Naučio sam slušati – ne samo što mi ljudi govore, već i ono što ne izgovaraju naglas. Luka me naučio strpljenju, prilagodljivosti i pravoj vrijednosti vremena.

Shvatio sam da je najvrijednije što imamo – vrijeme koje možemo dati drugima. Nije u pitanju novac, nije materijalno bogatstvo, već trenuci koje poklanjamo. Luka me naučio kako male stvari čine ogromnu razliku – jedan sat proveden s njim, razgovor, smijeh, igra – sve su to sitnice koje njemu znače cijeli svijet.

Osim emocionalnog rasta, volontiranje mi je pomoglo i u profesionalnom životu. Razvio sam vještine koje su neprocjenjive u bilo kojem poslu – komunikaciju, organizaciju, empatiju i strpljenje. Bolje razumijem ljude, brže se prilagođavam izazovima i imam puno veću toleranciju na stres.

Najvažnija lekcija? Sreća ne dolazi iz onoga što posjedujemo, već iz odnosa koje gradimo. A Luka mi je dao prijateljstvo koje ću nositi sa sobom cijeli život.

Koliko vremena tjedno odvajaš za volontiranje i kako balansiraš obveze?

Kada sam se prvi put prijavio za volontiranje, bojao sam se da neću imati dovoljno vremena. Radim puno radno vrijeme, imam društveni život, obitelj, obaveze – gdje ću još ugurati i volontiranje? No, vrlo brzo sam shvatio jednu stvar – kad nešto voliš, nađeš vremena.

Trenutno s Lukom provodim oko dva do tri sata tjedno. Ponekad je to u poslijepodnevnim satima nakon posla, ponekad vikendom. Gledamo crtiće, igramo društvene igre, odlazimo u park, razgovaramo. U nekim tjednima, kada mi je raspored kaotičan, viđamo se samo sat vremena, ali čak i to znači puno.

Kako balansiram obaveze? Ključ je u organizaciji i postavljanju prioriteta. Na početku sam se pitao “hoću li imati vremena?”, a sada se pitam “kako sam prije trošio toliko vremena na nebitne stvari?”. Prije volontiranja, puno vremena sam provodio skrolajući po društvenim mrežama, gledajući serije koje me nisu ispunjavale, radeći stvari koje me nisu činile sretnim.

Sad vidim koliko malo vremena je zapravo potrebno da napraviš ogromnu razliku u nečijem životu. I ono što je najbolje – volontiranje mi ne uzima energiju, već mi je vraća. Svaki put kad se vratim s druženja s Lukom, osjećam se ispunjeno, sretno i motivirano.

Ako netko misli da nema vremena za volontiranje, moj savjet je jednostavan – probajte. I shvatit ćete koliko vremena zapravo imate, samo ga treba mudro usmjeriti.

Koje su najveće predrasude o volontiranju i kako ih razbiti?

Kad sam prvi put nekome rekao da volontiram, reakcije su bile različite. Neki su bili impresionirani, ali neki su odmah rekli: “Pa zašto to radiš besplatno?” ili “Što imaš od toga?”. To mi je bio znak koliko ljudi imaju pogrešnu sliku o volontiranju.

Najveća predrasuda je upravo ta – da je volontiranje samo besplatan rad bez ikakve koristi. Istina je potpuno suprotna. Volontiranjem stječeš neprocjenjivo iskustvo, upoznaješ divne ljude, gradiš kontakte i razvijaš vještine koje ti mogu koristiti i u poslu i u privatnom životu. Naučiš kako biti strpljiv, kako slušati, kako razumjeti druge. A najvažnije – naučiš kako biti bolji čovjek.

Druga velika predrasuda je da trebaš puno slobodnog vremena. Ljudi misle da volontiranje zahtijeva sate i sate tjedno, ali istina je da možeš volontirati i samo sat ili dva. Možeš pomoći na jedan dan, jednom mjesečno, kako god ti odgovara. Bitno je samo krenuti.

Još jedna zabluda je da volontiranje mora biti nešto veliko i zahtjevno. Ali volontiranje može biti jednostavno – može biti čitanje knjiga nekome tko ne može čitati, druženje s osobom koja se osjeća usamljeno, pomaganje u skloništu za životinje, organiziranje događanja.

Najbolji način da razbiješ te predrasude? Probaj volontirati. Jer jednom kad osjetiš koliko malo treba da nekome promijeniš dan – ili život – više nikada nećeš pitati “što ja imam od toga?”.

Što bi poručio nekome tko želi volontirati, ali ne zna gdje početi?

Ako razmišljaš o volontiranju, ali ne znaš odakle početi, moj savjet je jednostavan – samo kreni. Nemoj čekati “pravi trenutak” ili “više slobodnog vremena”, jer taj trenutak nikada neće doći.

Najlakši način da pronađeš volontersku priliku je da odeš na Volonteku (www.volonteka.hr), gdje su objavljeni oglasi za različite vrste volontiranja. Možeš filtrirati prema svojim interesima – rad s djecom, starijima, životinjama, okolišem, kulturom – i pronaći nešto što ti odgovara.

Također, možeš kontaktirati Volonterski centar Zagreb, gdje će te usmjeriti i pomoći ti pronaći pravi angažman. Nemoj se bojati postavljati pitanja – ljudi koji rade u volonterskim centrima uvijek su spremni pomoći.

Najvažnija stvar je ne misliti da moraš biti savršen da bi volontirao. Ne moraš biti stručnjak, ne moraš imati iskustvo – samo moraš imati volju. Svaki mali doprinos čini razliku, a kad jednom kreneš, shvatit ćeš koliko ti volontiranje vraća.

Za kraj, koja bi bila tvoja poruka svima koji čitaju ovaj intervju, a nikada nisu volontirali?

Svi u životu tražimo sreću, ali često je tražimo na pogrešnim mjestima. Mislim da je volontiranje s djecom jedan od najboljih načina da pronađeš stvarnu sreću – onu koja dolazi iz povezanosti, davanja i smislenih odnosa.

Ponekad mislimo da mi trebamo pomoći drugima, ali zapravo – oni pomažu nama. Oni nas uče, otvaraju nam oči, pokazuju nam koliko su jednostavne stvari najvažnije.

Ako nikada nisi volontirao, izazivam te da probaš. Možda baš ti budeš netko tko će nekom djetetu, starijoj osobi, životinji ili cijeloj zajednici promijeniti život. I možda ćeš, baš kao i ja, shvatiti da si u tom procesu najviše promijenio – sebe.

---

Želiš volontirati i mijenjati svijet na bolje?

Pronađi priliku na Volonteki!